Pozerica, kenjatorica, manipulatorica i role-model svim vračarama, vjetropirka i nesuđena bibliotekarka, prezirateljica mira i tišine, pasionirana skupljačica samoljepljivih sličica „Sarah Kay“ i požrtvovna pohoditeljica manje-više svih vašara taštine, simultana prevoditeljica požudnih uzdaha, egoistična štovateljica Kama-sutre, prekosutre i Delta kvadranta, Prva od „BMK- koliko“, najdraža unučica bake Kate, odana liku druga Tita i djelu Gregora Samse, patološki opsjednuta krojevima iz Burde, i dakako, zadnje, ali ne manje važno….daFtilografkinja u usponu, sa istančanim smislom za pronalazak osunčanog mjesta ispod olovnih oblaka.
My favourite game
Prije sam bila umišljena,
sada sam savršena.
'Peace and quiet is for libraries!' Margo Channing
<
26.10.2009., ponedjeljak
Z a t o
Lijepo padne dogovor, on vikendom ujutro na plac u nabavu, ona vikendom odmara, zerkicu više nego na poslu, kako bi za kasnonoćne igrarije bila in d mud, a opet, svaku subotu, odmah nakon zvona lokalne crkve, ista priča.
- Diž' se!
- Još pet minuta
- Ne zezaj, čujem klince, budni su od osam, odi po peciva
- Odi ti, zakaj uvijek ja?
- Zato kaj je vani hladno, a ti imaš duže noge i prije si doma
- A jes ti odgovor!
- A jes ti pitanje…..
Smijeh popraćen šuškanjem ispod plahti možda bi i mogao završiti na obostrano zadovoljstvo, da je balavurdija spavala dubokim zimskim snom, ovako se sve zaustavilo na smijuljenju, koje je izgladnjela deriščad, naravno, čula i dojurila u stampedu do velikog kreveta i razdraganim vriskovima praćena, uskakala u paperjaste i mirisne jastuke.
Dosta je bilo.
Probala.
Ne ide,
Bez fona.
Bez tipki.
bez glasova
(kao da mi nije dosta tucet
Vlastitih)
Stoga,
Dalje, dalje, etsetera……do
Asimilirajućeg
Stimulirajućeg
Lamentirajućeg
Skenirajućeg
Napaljujućeg
Iscrpljujućeg
Predmnjevajućeg (?!)
Kvadranta of maj oun.
-Niti čut! - reče moj partner na moj scenarij "što bi bilo - kad bi bilo", da se ugledamo, slučajno, u nekom fojaeu nekog hotela, ja njega sa komadom, a on mene sa komadom, bi li se "prepoznali" ili bi se pravili gluplji nego što to u stvari jesmo, u tom trenu.
Šeretski se nasmijasmo, i prionusmo postavljanju klik-klak laminata iz Baumaxa.
Stoji li, zaista, ona Grouchova: "Here's to our wives and girlfriends... may they never meet!" ?
Tihani se učinilo da sanja kad je ugledala nečiju kreditnu karticu kako joj se sramežljivo smiješka iz tankog, poput manekenskog struka, otvora. U sučelju sa bankomatskom zvijeri zatekla se sasvim namjerno. Pritisnuta svakidašnjim životvornim terorima, odlučila je uzeti sudbinu u svoje ruke i prekinuti taj nesretni niz još nesretnijih otegodija. Iz dana u dan ponavljale su se iste scene. Scene sa Zlatkom:
- Dobro, reci mi...imaš li ti uopće tu potrebu? S nekim? Bilo kim, ako ne sa mnom? - u zadnje vrijeme Zlatka je poprilično mučilo to pitanje.
- Ne budi smiješan, nemam potrebu ispunjavati tu potrebu ni sa tobom, s drugim, drugom, ma ni sama sa sobom - ona je odgovarala ravnodušno i nehajno odmahujući rukom.
- Meni je već dosta. Stalno raspravljamo bez cilja i zaključka. Ja imam potrebe, znaš, i ako ne s tobom, ispunit ću ih sa drugom - zaključivao je Zlatko na glas, u zadnje vrijeme, prilično naglasno, skoro pa prijeteći.
Tihani je sve to toliko dosadilo da je i treptaj očiju i fomiranje pogleda u vrlo rječite "osmice" iziskivalo u nje nadženski napor. Stoga mu je znala rezignirano, tiho i ispod glasa, kao da je se sve to zapravo ne tiče, odgovoriti:
- Umorna sam.
Zatim, scene sa potomstvom:
- Mamaaaaaa, uzela mi je šiljilo!
- Mamamaaaa, potrgao mi je poster!
- Mamaaaa, tata je rekao da pitam tebe
itakodaljeitakodaljeitakodaljedaljedaljedalje......
Ne prestajući se umarati, Tihana je - umirala. Umirala od braka sa Zlatkom, od braka sa djecom, od braka sa maksimalno stegnutim kućnim budžetom, od braka sa dnevnim jelovnicima i pretrpanim vešerajom posivjelog bijelog i izbljedjelog šarenog rublja.
I tako, s vremena na vrijeme, u posljednje vrijeme i u točno određeno vrijeme, sve se ponavljalo i svaki dan je bio nalik prethodnom. I sljedećem. I onom tamo iza idućeg.
Pomišljala je Tihana na bijeg. Ono, uzet par krpica, nešto šminke, one lanjske čizme koje je platila mjesečnom plaćom, naslijeđenu zlatninu i nešto gotovine, tek toliko za prvu ruku, da ne mora sentimente zalagati kod brkatog antikvariste s problemom prerane ejakulacije, nerečenim, a ipak vidljivim na okruglom mu licu.
Ali, ta prokleta savjest uvijek bi se probudila na vrijeme, zakreštala joj u taj njen umorni mozak, a nošena jekom, otplivala bi cijelim tijelom, u svaki ud i svaki organ.
I svaki, ama baš svaki put, zapara tog krika, Tihanu je mučila poput Prometejevu jetru orao, a svog izbavitelja je isto tako revnosno čekala i ona. Negdje na pola puta do Hada u njenom umu, odlučila je, sasvim rutinirano i ruinirano, protegnuti noge teške kao olovo, do novocivilizacijskog oltara, kapelice matrix spodoba, što je i sama bila. Do bankomata.
Treba jesti. Jedeš da preživiš, tješila se Tihana, premda njoj pojam preživljavanja nije označavao Petka na neotkrivenom otoku u Polineziji, već nešto puno osobnije. Ostati svoj i kad si sam sa sobom, ostati hrabar i kad ti se gadi pojesti dnevnu porciju polizanih jaja.
- Okej, danas su mahune na meniu, klinci idu u kino, treba im lova, Zlatko je rekao da platim i ratu kredita, to je to - razmišljala je Tihana provlačeći se kroz ljudošumu, sjenasto i samozatajno. Htjela si je kupiti i puder za lice, iako....još jedna maska, ali tko broji. Približavajući se bankomatu, predomislila se. " Mali treba tenisice" - blinkalo joj je u mislima poput onih reklama iz starih ganstersko-detektivskih filmova.
Nespretno je prtljala po novčaniku tražeći karticu i kad ju je pronašla, automatiziranim pokretima odrvenjenih prstiju koji ne vidješe lak za nokte skoro desetljeće, htjede nahraniti novčarsko čudovište.
Nešto je u ustima zvijeri zapelo, pa Tihana nije mogla gurnuti svoju karticu. Prenuvši se, tek nakon trećeg pokušaja, uvidjela je da je nečija kartica zaboravljena u bankomatu. Nije mogla vjerovati svojim očima. Aparat za pumpanje krvi počeo je nekontrolirano preskakivati gumi-gumi u njenim grudima, u sljepoočnicama joj je tutnjalo poput javanskog potresa, grkljan joj se stegao kao žica na gitari.
Sve je to osjetila Tihana. Sve osim - krika.
Savjest je spavala kao omamljena, kao da joj adrenalinsko-sirenski zvukovi sviraju najslađu uspavanku, i nikakav krik tu slatkoću nije mogao nadglasati.
Tihana je brzo razmišljala, nije trebala upisivati pin, dostatno je bilo provjeriti stanje i podići najveći raspoloživi iznos.
Kao da je borgovska radilica, koncentrirala se na iznos, upisala ga i netom - glasno šuškajući, bankomat je izbljuvao poveći bunt svježih, još od tinte mirišljavih novčanica. Tihani su se počele tresti ruke, osjećala je da joj se, tamo negdje iza očiju u glavi, baš kao i onoj kloniranoj Ripleyici, počela buditi - savjest. Odlučila je požuriti, smotavši svežanj u konzumovu crveno-zelenu vrećicu i bez naglih pokreta da ne privlači pažnju ostalih bankomatozombija. U prva 2-3 koraka, Tihana je obavila nužne "pod nož" rekonstrukcije, oplovila pola svijeta, obnovila garderobu, slikala se za Vogue, gostovala kod Hefnera, ljubovala sa Bredom Pitom, usvojila malog Rayiva iz indijske pokrajine Gujarat.....
Od niotkuda, najednom joj je netko-nešto uletilo u lice. Stala je kao ukopana, kao cipela upalih u friško postavljeni asfalt. Kroz kakofoniju uličnih zvukova, uspjela je razaznati nešto kao:
- Dobar dan, jeste li možda našli kakvu karticu u bankomatu, ostala mi je - sivi čovjek u sivom obratio joj se na sivom jeziku.
Tihana je, preduhtrivši omamljenu savjest, brzo rekla:
- Ne, nisam, nažalost - i pritom, ispričala da žuri, htjela zakoračiti u bolje sutra.
Bezuspješno.
Sivi čovjek u sivom odjednom je počeo poprimati boje, a imao je i komad narančaste spužve sa logotipom lokalne televizijske postaje u ruci.
- Hm...da. Snimamo za skrivenu kameru, gledamo koliko još ljudi polažu na poštenje i savjest.
Tihana je iza očiju zaplakala.
Učinilo joj se da sanja.
Ne da mi se.
I kad mi se ne da
Ja baš bih.
I kad uđe, ja bih da izađe.
Jer
to nije
to.
A možda i je.
Samo kad bi mi
se dalo.
dati.
Jer ja baš bih.
Dala.
Budala.
Sa Marsa, kruške, pameti ili s nogu......pad je pad, a povratak u svakodnevnicu - reala. Ili obratno.
I boli, boli, skoro k'o duša ranjena. Ili barem kao višak kila na riti u kombinaciji sa polomljenim noktom na nožnom palcu, zvijerski unakaženim u bjesomučnoj utrci za osnovnoškolskim udžbenicima po gradskim knjižarama.
A kad se sve to poklopi sa prvim radnim danom nakon pooodužeg godišnjeg odmora...... šok na šok.....smiruje me tek podatak da sam, kao ugledna (da, držim da se dobro držim, brijem bradu, a brkove šišam) građanka metropolskog nam seoceta podno Sljemena, zahvaljujući providnosti našeg šerifa el Bandivoja, usrećila preko nekoliko maturalaca jedne zagrebačke gimnazije, plativši im maturalac.
Sreća je u malim stvarima, pa makar ih bilo u 300.000,00 kovanica po kunu.
Kako je mala"d" točka spasila veliku "g" točku iliti od nemila do nedraga - sempre drito.
Kod preseljenja iz manjeg u veće selo, vlastitom i očito očitom nepažnjom, hrastov ormar veličine 2x2, šiber vratiju, težine od oko 350 kg, proizvođača Spačva d.d., te potpuno krivim rukovanjem kod prijenosa istog, ozljedio mi je znameniti mali prst režnja tog i tog, te ga, unatoč promptnoj i profesionalnoj intervenciji ekipe 94, isti nisu uspjeli vratiti u život. Nisu pomogle ni hladne komprese, aromakupke, i kao posljednji pokušaj vraćanja u život tog organa (usko povezanog sa malo poznatom "d" točkom i njenom funkcijom kod umnog onaniranja) operabilni način i to resorptivnim koncem odgovarajućeg broja. Unatoč nebrojenim i opetovanim traženjima da se konzultiraju i drugi vrhunski stručnjaci sa područja ortopedije kako bi se postavila što točnija dijagnoza, te nakon psihološke pomoći koja se podrazumijeva u tako graničnim i teškim slučajevima samoozljeđivanja namještajem, nije iznađeno rješenje novonastalog problema: «kako spasiti d točku i pritom ne uništiti, bespotrebno, neurone u drugom, vitalno važnom, organu». Liječnički konzilij, nakon podužeg vijećanja, ponudio je jedino prihvatljivo: premosnicom spojiti preostale trzaje "d" točke sa već postojećom i obitavajućom "g" točkom. Nakon uspješno izvedenog zahvata i još uspješnije fizioterapije, sada se isto tako uspješno nosim sa svakodnevnim zadaćama, a i karijera državne službemice mi je u konstantnoj uzlaznoj putanji. Osim što sam uvrštena u medicinske knjige kao školski primjer kako dvije točke mogu obitavati u jednom organu, mogu se skromno pohvaliti da mi višestruka sladostrašća više nisu bauk i da potpuno uživam u novootkrivenom svijetu intime.
Ako se ponašaš kao smeće, ne čudi se što te tretiram kao smeće
Pitam se tko je osmislio tu životnu vrijednosnicu, ne bih rekla da je Grumf, on ipak ima idealističniji svjetonazor i manji je homofob od prosječnog pripadnika „od stoljeća sedmog - spustismo se sa Karpata“ naroda.
Prispodoba iliti savjet kako smeće držati podalje od sebe i ne čačkat po njemu da ne smrdi još više.
Dan kao i svaki drugi. Usran, kišovit. Jebeno vrijeme mijenja se stubokom od-do, i kako sad izgleda, sa ove trenutne točke gledišta, i stakleniku, u kojem je ljudska vrsta (hm…upitno je decidirano trpanje svih humanoida u isti koš) zatočena, počelo je pucat staklo, onako, mic po mic, kao kad se kamenčić sa ceste zaleti na šajbu automobila ili snježna kugla sa stiroporskim snijegom napukne u grubljoj dječjoj igri.
U radnoj jedinici Zrinka provodi svaki dan, pet dana u tjednu, 8 sati slažući puzzle od raznoraznih službenih obrazaca. Hineći zainteresiranost poneki puta joj i uspije nešto smisleno napraviti. Možda rad i oslobađa, ali Zrinkino osmosatno papirološko izdrkavanje mazohistički odbija biti oslobođeno svakidašnje rutine. Naravno, tu je i posloudavac. Posloudavac ionako misli da je Zrinka samo niš koristi, a tu je samo zato jer su pristupni prigovori opet prolongirani zbog tamo-neke-blokade tamo-neke-Slovenije.
Zrinki je svejedno. Nemre nju nitko tako malo platit koliko ona može malo raditi. Zajeb u vidu oduzeća pristupa matrix-svijetu, samo je nadomjestila brojnim Gloriama i Cosmima u ladicama radnog stola. Lak za nokte, zajedno sa lakom za postojane frizure drži u ladici pod ključem. Ona drolja Vidakovićka znala joj je kopati po ladicama kad je nije bilo u uredu i tako je jednog dana, vrativši se sa kraćeg bolovanja, Zrinka vidjela da crveni lak marke Maybelline ima lagani nedostatak. Nedostaje ga više od pola. Dovoljno da Zrinka zaključi da je Vidakovićka imala svoje prste tu, a u prilog joj ide i činjenica da se Vidakovićka, vrsna lajavica sa gestikulacijom na kojoj joj može pozavidjet i Tereza Kesovija, neko vrijeme držala k'o, što se ono u narodu kaže „kurac u sladoledu“, ruku duboko uvučenih u džepove jeftinog sakoa, totalno demode pepita uzorka.
Zrinka je planirala uzeti jedan dan godišnjeg, ima neke privat stvarčice za obavit, počela su i neka ljetna sniženja, a na koncu konca, Zrinka je taj dan htjela iskoristiti slično kao i na radnom mjestu. U besposličarenju. Jednako tako plaćenom, ali bez naporne kleptomanke Vidakovićke pod nosom.
Nonšalantno se najavila nadzornom organu par dana ranije, mailom, da će uzeti jedan dan godišnjeg odmora i da je to dan taj-i-taj.
Nadzorni organ je nepune dvije minute docnije k'o tsunami uletio u njene radne odaje, omevši Zrinku baš kad je krenula čitati savjet drage Magde čitateljici potpisanoj kao „sputana u ljubavi“. Zrinku je iskreno zanimalo koliko draga Magda prepoznaje problem spomenute čitateljice i hoće li joj se savjet svesti na puke upute kako doživjeti orgazam na danjem svjetlu ili će možda dubiozno servirati svoje poznavanje žensko-muških odnosa od pećine, muflona i toljage naovamo.
Naprasno prekinuta, Zrinka je poluzainteresirano podigla pogled i ugledala nadređenu.
- Jao, Zrinka, pobogu, kakav godišnji ti meni spominješ?!
Pritom je ista povisivala intonaciju, svaku riječ za ton više. Vidjelo se da Zrinka, što hotimice, što nehotice, a ponajviše iz razloga usko povezanih sa stavom, popularno nazvanim BMK iliti u engleskoj inačici nešto pristojnijoj WTF, sadistički uživa u novonastaloj situaciji, ponekad su je zabavljale spodobe sa insuficijencijom inteligencije, Zrinka si i priznaje tu zabavu. „Svi smo krvavi ispod kože“- objašnjava.
- Treba mi taj dan godišnjeg - reče Zrinka kratko i zablene se kroz beznačajnost dotične.
- A, ne, ne...oprosti, jel bi ikako mogla odustati od tog dana, neće skoro nikoga biti, mogu uletiti neke hitne stvari i kaj onda? Reci, jel možeš?
Da je imalo suosjećajnija po naravi, trunkicu altruistična, Zrinka bi rekla nešto kao:
- Ma, nema problema, samo reci. Ostat ću.
Ali, ne.
Zrinki se jebalo.
Umjesto dobrohotnog odgovora koji bi zadovoljio svakog, iole pristojnijeg katolika koji drži do sebe i nedjeljom zauzme prvi red na misi, a radnim danima u cik zore, šank lokalnog bircuza, Zrinka je rekla jedno najobičnije:
- Ne.
1,2,3,4,5,6…ajd' dobro, 5 sekundi je bilo dostatno da se nadzorni organ oporavi od osupnuća.
„Zašto kažu za tišinu da zna biti neugodna?“ - pitala se Zrinka. Nikako joj nije bilo jasno da se ne vrti uvijek sve oko nje, ali za ime Božje, zašto i ne bi vrtjelo? Ta, nije li i Bog sebi prvo bradu stvorio?!
Rafal potpitanja i naprečac zaključaka koje je nadzorni organ izbacivao iz svoje birokratske guzice, Zrinki nisu došli do Eustahija. Bar ne u onoj mjeri kako je pripadnik Klana revno inspiriranih patriotskih lezilebarovića (KRIPL)sebi umislio da bi trebalo.
- Kako „ne“?! Molim te, Zrinka, uzmi u obzir sve, probaj nekako ipak doći, i ja ću probati nešto iskemijati, a ako i ne uspijem, nisam sigurna hoću li ti moći pisati taj dan kao dan g.o.-a , zato bolje da se dogovorimo – izbeči oči KRIPL, a na Zrinkine se oči spusti roleta. Momentalno i monumentalno.
Ako Zirnka nešto ne podnosi, to su bilo kakve prijetnje pogotovo one prikrivene ispod fasade beskičmenjaštva.
Na takve izazove Zrinka ima odgovor. Ignorancija. Nema boljeg nego otpad staviti u spremnik za otpad. Otrest ruke i krenut dalje. Postoje i oni koji bave smećem, iz sebi znanih pobuda i motiva, ali Zrinka zasigurno nije među takvima.
Zrinka namjesti glavu u dlanove, nalaktari se na radni stol, zagleda u KRIPL-a pogledom haiku pjesnika i razgovjetno i, kao ovlaš, to je se ne tiče zapravo, ali „aj, dobre sam volje, pa nek ti bude, pokazat ću ti mar“, reče:
- Da ti prekinem agoniju. Mene taj dan nema, pisala ti-ne pisala meni g.o. To je dogovor.
Potom Zrinka, skoro pa iznenađena neuobičajeno malom dozom drskosti u glasu, otvori ladicu, izvadi knjigu, znakovitog naslova „doggiestyle“, i umjesto predgovora ugleda citat iz Taksista.
„Someday a real rain will come and wash all this scum off the streets.“
